Mlade rovinjske umjetnice, sestre Lucija (26) i Martina (24) Ukić, udahnule su malo života u (rovinjsku) umjetničku scenu novim projektom „Rovinj in“, čime su na prvom izlaganju na najvećoj otvorenoj izložbi „Grisia 2016“ osvojile četvrto mjesto. Lucija je diplomirala kiparstvo (pedagoški smjer) pri Akademiji primijenjenih umjetnosti u Rijeci, a Martina pri Umjetničkoj akademiji u Splitu, odnosno Studiju dizajna u Zagrebu. O kakvom je projektu riječ i kako je biti mladi umjetnik u Hrvatskoj otkrivaju nam sestre Ukić.

 

Otkad se bavite umjetnošću i kakvom vrstom?

 

M: „Još od malena smo voljele crtati i kreativno se izražavati. Roditelji su nam uvijek bili podrška jer i sami vole popratiti kulturnu scenu, pa su nas često vodili na izložbe i kolonije gdje smo mogle vidjeti što rade suvremeni umjetnici. Sada, u 21. stoljeću, mogu s ponosom reći da smo jedne od rijetkih koje su odrasle bez televizije što je vjerojatno jako utjecalo na našu kreativnost jer smo se naučile zabaviti se drugim, kreativnijim sadržajima.“

L: „Često smo s roditeljima išle na male izlete po Istri i šire i, zapravo, vrlo smo često bile okružene odraslim ljudima koji su bili kreativni po pitanju glazbe, književnosti, ali i likovnosti, tako da je vjerojatno cijelo to okruženje utjecalo na nas. Obzirom da su i naši roditelji kreativni ljudi, imali su puno razumijevanja prema našem izražavanju i eksperimentiranju (i nije im smetao „kreativan nered“ dok nije bilo baš kritično!), tako da mislim da nas je upravo taj pristup, odnosno sloboda koju su nam dali, potaknuo da taj naš hobi postane malo ozbiljniji, odnosno da zaplovimo u malo profesionalnije vode.“

M: „Obje smo završile Školu primijenjenih umjetnosti i dizajna u Puli, Lucija slikarski, a ja grafički smjer. Nakon škole ja sam upisala Dizajn vizualnih komunikacija na splitskoj Akademiji gdje su se rodila nova poznanstva i iskustva koja su mi proširila vidike i profilirala stil rada. Dizajn vizualnih komunikacija obuhvaća široki dijapazon oblikovanja, od ilustracije i tipografije, do animacije i web dizajna, a ja se nastojim okušati u svemu jer je ipak lakše raditi kad se usvoje i primijene znanja iz više disciplina.“

L: „Da, slažem se s Martinom. Izuzetno je važno za sve ljude, ne samo po pitanju naše struke, već i za sve ostale, da konstantno šire svoje vidike iskušavajući se u novim područjima. Nakon srednje škole, upisala sam Akademiju primijenjenih umjetnosti u Rijeci, gdje sam prve dvije godine bila na slikarskome smjeru, a kasnije sam se opredijelila na kiparstvo i diplomirala. Tijekom studiranja bavila sam se korporalnom glumom, okušala se u performanceu, site specificu, land artu, zvučnim instalacijama, scenografijama za dječje predstave te raznim umjetničkim projektima na prostoru Hrvatske i šire. Ovo sam ljeto prvi puta sudjelovala na Festivalu skulptura u pijesku koji se održava u Loparu i mogu reći da je to bilo jedno vrlo zanimljivo iskustvo. Volim eksperimentirati i nije me strah okušati se u ostalim granama umjetnosti.“

 

Kako vam je fotografski studio roditelja pomogao u oblikovanju umjetničkih preferencija?

 

M: „Naši roditelji su znali da život suvremenog umjetnika nije jednostavan, ali nam isto tako nisu branili da se bavimo onime što volimo. Kako nam je tata vlasnikStudija za fotografiju „Foto Duga“ u Rovinju, vrlo rano smo stekle radne navike i naučile mnoge stvari vezane za izradu fotografija. Međutim, fotografija nam je bila i ostala hobi, nešto što radiš iz srca i za sebe, dok se profesionalno baviš drugim poslom. U svakom slučaju, jako je inspirativno i motivirajuće biti u prostoru gdje možeš vidjeti cijeli proces stvaranja umjetničkih radova, i svojih i radova drugih kreativnih ljudi koji u Foto Dugu dolaze izraditi svoje radove.“

L: „Mislim da se je upravo u tatinom studiju „izoštrilo“ naše oko za detalje. Fotografija je sama po sebi osjetljiv medij kojim treba jako pažljivo baratati. Kod korekcije fotografije treba se dobro proučiti boje, ali i svjetlinu fotografije, stoga mogu reći da je „fotografsko oko“ itekako istrenirano po pitanju nijansi, kadriranja, ali i detalja. Mogli bismo reći da je oko jednoga fotografa (po pitanju razlikovanja široke palete tonova) ekvivalentno oku jednog slikara, dok je sam odnos prema radu, odnosno razvijanju fotografije poprilično sličan jednom grafičaru (mislim na klasičnu grafiku, ne digitalnu) iz razloga što prostor mora biti uredan i čist, kao i ruke koje ne smiju imati nimalo masnoće, nečistoće i sl. Sada kada razmislim, uopće nije čudno što su upravo te grane umjetnosti bile naš prvobitni odabir.“

 

Što je „Rovinj in…“ ?

 

„2014. godine pronašle smo kutiju punu starih neiskorištenih razglednica grada Rovinja te smo ih odlučile reciklirati. Naš cilj bio je da proizvodu koji se danas, radi svoje jednostavnosti, vizualno ne bi istaknuo, dodamo novu vrijednost ručnim iscrtavanjem svake razglednice što ju čini unikatom. Na našim razglednicama nalaze se motivi ulica grada Rovinja, detalji grada (prozori, batane, ribice, odjeća koja se suši…), panorama grada te zavičajna baština poput ribara koji lovi ribu ili plete mrežu, prodavača na tržnici, starih baka na prozorima i slično. Kroz naše crteže pokušavamo dočarati atmosferu grada Rovinja, koji sam po sebi odiše romantikom i koji je dugi niz godina bio kulturno središte unutar kojega su mnogobrojni umjetnici tražili inspiraciju.

U ovih se par godina otprilike 1500 naših razglednica otisnulo u svijet i time im se izgubio svaki trag. Često nas je zanimalo koja je njihova konačna destinacija i tko su osobe koje su se njima obradovale. Iz toga se izrodila ideja za izradu mini umjetničkog projekta „Rovinj in…“ unutar kojeg bi motivirale nove vlasnike naših razglednica da na kreativan način fotografiraju dobivenu razglednicu u svome gradu, te ju podijele sa nama putem društvene mreže.“

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Zašto ste se odlučile prijaviti na Grisiju s vašim projektom i što znači osvojeno četvrto mjesto?

 

M: „Mi zapravo već duži niz godina planiramo otići na Grisiju, no sezona je u Rovinju uvijek turbulentna, pa se ne stignemo pripremiti za Grisiju. Ove godine smo izradile projekt koji je proizašao iz našeg rada i htjele smo to podijeliti sa svima jer smo do sada dobile puno pozitivnih kritika. „Rovinj in…“ je interaktivni projekt koji iziskuje sudjelovanje publike te se izlaganje na Grisiji činilo kao najbolji način da dopremo do publike koja voli naš rad i koja je voljna sudjelovati u našem projektu.

Osvojeno četvrto mjesto nas je itekako iznenadilo i obradovalo jer je to prva potvrda u našem gradu, od strane stručnog žirija, da je naš rad prepoznat kao nešto vrijedno pažnje. Također, jako nam je drago što su i druge nagrade na ovogodišnjoj Grisiji osvojili mladi umjetnici, što će, nadamo se, dovesti do toga da će Rovinj ponovno procvjetati kao grad umjetnika.“

Jeste li imale sličnih projekata u prošlosti ili je to vaša prva zajednička suradnja?

M: „Iako puno stvari radimo zajedno, ovaj projekt je zapravo naš prvi zajednički rad te vrste. Mogu reći da jako lijepo surađujemo, bez svađe i uz puno dogovaranja, smijeha i neizbježnu improvizaciju.“

L: „Pa ja sam već duže vremena razmišljala kako bi bilo dobro udružiti snage i napraviti zajednički projekt i eto, napokon je došao i taj dan! Međusobno se jako dobro poznajemo i iako imamo dosta različiti karakter, uvijek uspijevamo pronaći zajedničku točku. Mislim da se jako dobro nadopunjujemo i motiviramo jedna drugu, a to je za izradu projekta jako bitno. Rekla bih da je velika prednost to što svaku od nas zanimaju različita polja unutar umjetnosti, pa tako možemo međusobno razmijenjivati znanje i iskustvo, te širiti vidike.“

 

Biste li željele surađivati i s roditeljima?

 

M: „Mi s roditeljima surađujemo od kad znamo za sebe. Štogod je trebalo napraviti vezano za posao, mogli su računati na nas i tako je i dan danas. Svatko od nas ima više znanja i iskustva u određenim poslovima pa se nadopunjujemo i učimo jedni od drugih.“

 Čime se mladi umjetnik može baviti u Hrvatskoj, a da od toga ima profita?

M: „Iako volim umjetnost, ja sebe ne bih baš nazvala umjetnicom. Dizajn je kreativna disciplina koja može „prošvercati“ vizualnu umjetnost i približiti ju široj publici, ali ne mora nužno značiti da sam dizajn ima umjetničku vrijednost. Mislim da smo svi svjedoci činjenici da se dizajnu u Hrvatskoj počinje posvećivati sve veća pažnja i tu ima prostora za rad. Što se tiče umjetnosti, smartam da su multidisciplinarnost i suradnja sa drugim stručnjacima neki od puteva gdje mladi umjetnik može profitirati.“

L: „Kod nas su, nažalost, umjetnost i profit dva pomalo teško spojiva pojma, ali to samo znači da umjetnik mora biti svestran i da treba gledati i na malo šire tržište. Postoje mnogi hrvatski umjetnici čiji su radovi itekako priznati u Japanu, Njemačkoj, Francuskoj i ostalim zemljama.“

 

Planovi za budućnost?

 

L: „Trenutno se planiram prijaviti za stručno osposobljavanje u školi, a potom položiti državni ispit za profesoricu likovne kulture. Usput ću se vjrojatno posvetiti nekim svojim samostalnim projektima koji su već neko vrijeme u planu. To je to za sada, a ostali planovi su još u izradi.“

M: „Za početak, plan je pokušati steći što više iskustva i znanja „s terena“ od osoba koje se već duže vrijeme bave dizajnom i možda jednog dana, otvoriti svoj mali studio. Do tada, mi ćemo i dalje crtati naše razglednice željno iščekujući vaše fotografije s našim razglednicama koje su otputovale na neke daleke, nama nepoznate obale.“

Luciji i Martini želimo puno uspjeha, a razglednicama puno kilometara! Više o projektu i galeriju možete pronaći na ovome linku.